Tuesday, May 15, 2012

Težina gluposti ne meri se kilogramima


Kako te žacne, trnci te prođu, osetiš toplinu... Ali ta toplina više dolazi od toga što si se upišao od muke kada iza sebe čuješ ponosni odgovor na pitanje: ''Da li gledate neki rijaliti šou?''

Osobe koje su se uspavale kada se delila pamet spremne su da te dočekaju na koleno uvek kada poželiš da izraziš MISAO. Osobe tih karakteristika, koje pritom ne umeju da govore, imaju još tvrđe koleno. Zapravo to njihovo koleno ne boli onako kako oni žele, bole te oni, boli te zato što njih ne boli... A trebalo bi...

Fakultet POSEĆUJU ''ljudi'' čiji je cilj: završiti fakultet... A onda ću balavicama da radim manikir ili ću da kucam tikete u kladionici dok će mi ničim zaslužena diploma uspešno štititi nekih 8 kvadratnih decimetara komode od prašine (što će u mnogome olakšati čišćenje). Još slađe je kad neki od njih nađu posao u struci zato što su DOBRI studenti, a na tvoju izjavu da ne prepisuješ i ne želiš to da radiš oni odreaguju: ''Pff, kad si blesav/budala/konj/idiot/kreten/marinirani majmun u sosu od indonežanskih skakavaca na tajvanski način kupljen u Džajpuru jer tamo ima akcija od 14% popusta na marinirane majmune u sosu od indonežanskih skakavaca na tajvanski način/som. Ja sve prepisujem''. E pa hvala ti dobri studentu što mi ukazuješ na to koliko sam glup. A onda te tako načetog dokusure ''profesori''. Tri godine studiraš, a za to vreme imaš čitava tri profesora... Ostale je jako teško definisati ne koristeći eksplicitnu terminologiju svojstvenu neobrazovanijem sloju društva i obično nižeg društvenog statusa koji odlikuje veliko nezadovoljstvo trenutnim stanjem.

A ona se ponosi svojim odgovorom i brani svoja prava...

Da se vratimo na one eksplicitne... Dođeš da studiraš, obrazuješ se, izgrađuješ se, nadograđuješ svoje znanje, nadograđuješ svoju ličnost, kulturom nadograđuješ društvo koje je bazirano na proizvodnji (a demokratija je rešena zagonetka svih ustava) i čika neodređenog stanja ti kaže da pišeš esej ni o čemu... što će ti govoriti i naredne dve godine... Drugi čika ti kaže kako se papirus pravi od tanke kore drveta... Onda te dohvati čika sa tačkom i kaže ti da po tapetama pišeš nešto što komotno možeš da uradiš u računaru... A na posletku te teta dokusuri tako što ti kaže da pišeš vest za televiziju i da ZAMIŠLJAŠ sliku, a da je montiraš takođe u glavi... Hvala teto... I da podsetimo: demokratija NIJE CVET!

Ona se zapravo smeje! Zato što je to smešno! A kada je nešto smešno onda se smeješ! To je logično... A i dalje ti ne pada na pamet da počneš da razmišljaš...

U nerazmišljanju ima i nečeg dobrog. Prvo, oni koji za tako nešto nisu sposobni, pri razmišljanju bi samo okupirali prostor onima kojima to polazi za rukom, a i terali bi ih da razmišljaju još više zbog banalnih grešaka koje nastaju u procesu... Drugo, moglo bi da dođe do ''eksplozije kolapsirajućeg hrunda na Betelgezu 7''.

Ako ste panker, možda Vam je poznata grupa ''Kud idijoti''... E, pa ta grupa ima jednu pesmu čiji naslov je jedan od mojih čamaca kojim plovim po cunamiju života (ili bolje daska na kojoj surfujem po istom): ''Glupost je neuništiva'' i tačka Ako ste fizičar, možda Vam je, pak, poznatiji izvesni Ajnštajn koji kaže da je sve relativno... OSIM GLUPOSTI koja je beskonačna. Ako znate mene i ja to isto kažem (mašem Vam uz blesavi osmejak). Ako ipak ne znate nikoga od navedenih, bitno je da znate suštinu: GLUPOST JE BESKONAČNA I NEUNIŠTIVA (hm... možda je glupost ekvivalent materiji... možda je zapravo sve izgrađeno od gluposti...). Pitam se samo na koliko li bi strana neki sociolog napisao ovih nekoliko reči…

A osobe koje studiraju da bi studirale ne prekidaju takav odnos ni u kom segmentu svoga života. One su tu, one pričaju da bi pričale, one se svađaju da bi se svađale (dok se smisao gubi nedugo PRE početka svađe)... Pitam se zašto ustaju jutrom… Dobro, priznajem, ima i odstupanja: ONE PREDAJU DA BI ZARADILE NOVAC. Aha, znači nisam u pravu! Eto, ništa ne znam… O tužni li smo mi odbačeni ni iz čega. Zapravo, danas i ukoliko poželiš da se uklopiš, da se utopiš jednostavno nemaš gde (osim, eventualno u neku grupicu koja sebe voli da naziva navijačima, a koja je kratkoročnog karaktera i služi isključivo za narušavanje telesnog integriteta članova oponentske grupe istog karaktera a minimalno ili bez imalo drugačijeg mišljenja – razlika se svodi na boju /reci da nisam pametan/). Što će reći da smo mi danas skup individua koje su zajedno same.

Elem (ergo!), sediš ti tako bezbrižan kad jedan profesionalno neidentifikovani entitet, koji te periodično pravi budalom, ispaljuje pitanje: ''Da li gledate neki rijaliti šou?'' Stomak ti se grči, sreća pa ništa nisi jeo toga jutra, osećaš toplotu u čelu, podilazi te jeza od donjih ekstremiteta pa na više... Ne moraš da budeš vidovnjak da bi predvideo... I ona ponosno eksplodira: ''JA GLEDAM SVE!''

Monday, March 12, 2012

Biti budućnost

   Sastavljen od tuge i ophrvan strujom života, bedno tumarajući geografijom nemilice ispaljujem pitanja. Kroz naše misli teški karavani se sporo vuku, a mi i dalje čekamo da dođe pravi autobus koji vodi kuda? Neće nas odvesti! Neumoljivi kondukter izbaciće te u zaborav i pre nego što shvatiš da tvoji bedni izgovori ostaju zatočeni u kavezu nesrećne prošlosti. Nikoga ne zanima što ti želiš da jedeš da bi preživeo, što ti žuriš i putuješ da bi jeo. Svako ima svoj put i zato ukoliko se ti otelotvoriš kao prepreka ili ćeš biti uklonjen, ili ćeš narasti izvan poimanja. 
   A misli će nam ostati prazne jer odgovori za kojima trčimo imaju noge geparda. A tu je i veći problem! Odgovori imaju i zube velike mačke. Kako odgovor može da te ujede nekada niko ne može.
   Negativno... Kako i da ne bude. Trčiš u napred, a napred ti postavlja prepreke. Okreneš se ka nazad, a nekadašnji mrak ti guta vidik. Kuda? Ovde? Šta je ovde? Okružen budućnošću i prošlošću, ne znajući ko će jače da te ošamari, visiš naglavačke, a ispod tebe politika... Ako je dodirneš sagorećeš polako, nestajući u bolnoj agoniji.
   Zato kreirati svoj svet i biti gospodar. Izdići se i postati prepreka nad preprekama!
   Tada si ti budućnost!

Oluja


Vetar duva i nosi me... A vetra nema, tiho je... Da li to znači da sam izgubljen? Ali, opet, kako bih mogao biti izgubljen ako me nikada nije bilo? Da li  me je bilo? Ili jesam? Ko sam? Da... Izgleda da sam izgubljen. Gde? Da li ste me videli? Ako me vidite pozdravite me. Otpozdraviću vam... Možda.
A vetar koji me nosi... Čudan je vetar kada ga nema. Problem kod vetra je taj što može da znači oluju. Ali pred buru zavlada tišina. Možda je to objašnjenje vetra koga nema.
A gde me nosi? Zašto me nosi? Ne želim oluju, a volim oluju. Oluja je uvek prisutna. Ako nije oko mene ona je u meni. Ne želim oluju, a oluja me razdire. Ne želim oluju, a volim oluju.
A zašto sam izgubljen? Želeo si nešto, dobio si nešto, izgubio si ga. Možda je najbolje biti zadovoljan onim što imaš i onim što si imao. Ako si jednom imao imaćeš ponovo. Oluja odnosi... Ali oluja i donosi. Srećan sam. Volim oluju. Oluja znači promene, promene znače pronalaženje sebe. Zašto ne bih voleo oluju? Da, promena jeste ona teška klada koja te u oluji udari. I da, taj udarac boli, jako boli. Ali možda bismo uvek živeli u neznanju kako izgleda to kada te udari klada. Ja sam srećan; ja sam saznao kako boli klada. Ja sam bogatiji za iskustvo. Preživeo sam, izlečiću se, izgradiću se. Biću opet ja... Ili neću. Ipak kod oluje postoji taj problem što ako se ne skloniš na vreme ta ista klada može ponovo da te udari. Ja se nisam na vreme sklonio. Ali čoveče, čaša je do pola puna. Udarila te je dva puta, možda će i ponovo... Ako, i treba! Naučiću kako to funkcioniše, kako se kreće, naučiću da je izbegnem.
A gde sam to ja? Gde je oluja? Zašto me prati? Ko je oluja?
Oluja me poznaje, ona me prožima. Ali zašto me poznaje kada ja sebe ne poznajem? Sreo sam se sa sobom nekoliko puta... Utvrdio sam da sam ja svoj najveći neprijatelj. O paradoksa! O teške li muke! Kako pobediti sebe, a ne povrediti sebe, a ne ubiti sebe? Kako promeniti sebe a ne povrediti druge? Neprijatelju, tu sam, izazivam te na dvoboj!!
Volim da slušam muziku, muzika leči. Ali muzika je beg. Zašto bežim? Od čega bežim? Ne smeš da bežiš. Ako bežiš, od sebe bežiš. Ali ne od onog neprijatelja sebe, već od onog sebe koji si TI. Sa neprijateljem sobom se moraš suočiti. Tvoj neprijatelj je tvoj najbolji prijatelj. Niko kao on ti ne može pokazati onu stvarnost koju ne želiš da vidiš; niko kao on ti ne može pokazati kako da to ne bude tvoja stvarnost. "Prijatelje držiš blizu, neprijatelje još bliže". Neko. Pa šta, lepo je rekao. To sam ja rekao. To si ti rekao. To znaš, znam, znamo.
Zašto neprijatelji imaju neprijatelje? "Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj"? Da li je? Možda je neprijatelj u svojoj biti neprijatelj. Neprijatelj mog neprijatelja ne mora biti moj prijatelj. To mene može činiti lošom osobom. Ne želim da imam neprijatelja.
Oluja nosi i neprijatelje. Oluja je dobra. Srećan sam, čini mi se. Potreban je agens za sreću. Nađoh novi. Lepo je biti srećan. Možda je za sreću potrebno da se isključi misao. Ne umem. Mislim, postojim... Gde sam? Blago većini koja ne misli. Većina me ne voli. Drago mi je zbog toga. Volim manjinu. Čini mi se da moja manjina voli mene. Volim ih... Volim da volim. Ali previše je nataložene mržnje. Neko te zove da ga mrziš. Ne želim da mrzim. Ali i mržnja je dobra. Ona je opozit ljubavi. Kako spoznaješ ljubav ako ne možeš  nečemu da je suprotstaviš? Ne volim da mrzim. Mnogo je tuge iza mržnje... Mnogo je tuge iza mene... Njegoš je rekao: "Iza tuge bistrija je duša, iza plača veselije poješ." Plači! Plačimo! Veruj Njegošu. Verovaću  mu. Plači da bi pevao. Pevaj da bi živeo. Živi da bi voleo! Volim.